utorak, 06.10.2009.
Počinje kalvarija
Mislim da bi bilo dosta. Dosegla sam na vagi maksimum koji nikad dosad nisam ni vidjela, al sad ga vidim... I na njoj, i na sebi.
Od sutra ću updateat blog sa pomacima koje radim, jer stvarno trebam počet radit na sebi. Zadnji mjeseci su me ubili, od rekreacije ništa, a od sjedenja za stolom i knjigom i jedenja samo zlo (bar za moje tijelo i zdravlje a dobro za faks 
).
Prijatelj me nagovara već danima da počnem trčat ujutro al već znam kakva bi mi to tlaka bilo. Ionako nisam jutarnji tip i treba mi sat-dva svako jutro da se probudim i počnem normalno funkcionirat pa se baš ne mogu zamislit da se dižem oko 7 ujutro i navlačim trenirku i idem trčat.
Al morat ću. Ako ne to, bar nešto.
Sutra radim plan, smišljam ciljeve, pokrećem se.
U nove pobjede.
- 21:39 -
ponedjeljak, 28.09.2009.
Kad te krene, onda te krene...
Gotovo je.
Prošao je dan D.
Prošao je taj ispit koji mi je bio teret na leđima već više od tri godine.
Ne znam ni sama točno kako se osjećam... Bila sam presretna nakon ispita, ne sjećam se kad sam zadnji put bila tako sretna. Hodala sam gradom ko blesava, napravila sam sigurno par kilometara jer mi se nije dalo tramvajem a glupi smješak mi nije silazio s lica.
A sada, par dana kasnije... Ko da se ništa nije ni desilo 
Osjećam da mi je pao taj kamen sa srca, al ne drži me više taj entuzijazam. Ali što je najjače, ne samo s ovim ispitom, nego općenito na faksu.
Iskreno, moj fakultet je takav da zatupljuje ljude, ubija im nadu u bolje sutra sa svojom administracijom, profesorima, načinom predavanja, odlukama koje se donose iz godine u godinu a koje nimalo ne pospješuju način studiranja. Polaganje ispita ti nije gušt nego samo još jedan posao koji moraš odradit.
Ali... tu i tamo se pojavi neki profesor... ili asistent... koji ti sa svojom ljudskom pristupačnošću i znanjem, zanimljivim predavanjima i željom za učenjem vrati vjeru. Eh, da ih je više takvih..
U subotu smo dočekivale frendičin rođendan... Mamurne od petka, uz vino (klin se klinom izbija) i klopu imale "kokoda" party. Svaka o svojim problemima, većinom s muškarcima, ali i problemima s faksom ili poslom našle smo način kako se dobro nasmijat na sve to i zabavit.
Zato volim svoje frendice. Jer pravi prijatelji se poznaju u nevolji
Kroz život upoznaš mnogo ljudi, stekneš puno poznanstava i prijatelja... Ali mislim da bi svaki čovjek trebao biti sretan ako ima samo jednog, onog pravog istinskog prijatelja koji je uvijek tu uz tebe, da te sasluša, da slavi s tobom, da tuguje s tobom, pa čak i da ti ukaže na činjenicu da si budala i u krivu.
Zato sam ja istinski sretna na ljudima koji me okružuju...
- 10:25 -
petak, 04.09.2009.
No stress
Headache.
Panika.
Back pain.
Stres.
Pms.
Glad.
Užas... 9. mjesec mi je definitivno najgori mjesec u godini... Vratim se s odmora, sretna, i pogode me ti rokovi.
17.09. mi je dan D. Pismeni iz tog kretenskog ispita kojeg vučem već godinama i vrijeme je da ga dam. Tog dana će mi se odredit daljnji tijek mog studiranja. A nakon usmenog ću ležat negdje ubijena i zgažena od alkohola. Nije bitno zašto. Od tuge il od sreće. Samo da ovo prođe. 
Gladna sam.
Odlučila sam ne večerati i zato mi je još gore učiti... Pogotovo zato što volim učit po noći a sama činjenica da mi se želudac zalijepi za kralježnicu nije ugodna.
No hajd... bit će bolje.. uvijek bude...
Kako bi Oliver reko:
Skalinada, skalinada
tu se penje, tu se pada
to je sudba, to je nada, skalinada
Skalinada, skalinada,
svaki korak jedna skala,
svaka skala jedna nada, skalinada...
Malo se penješ... malo padaš... Nije to bitno.
Bitno je da se znaš dić, ustat i ić naprijed.
Sutra idem s J. na viksu. Cijeli dan kiša, a on i ja zavaljeni u krevetu.
Nosim i knjige da mogu u miru učit u tišini a i da mi on pomogne.
A sada je vrijeme za zeleni čaj, kupku i natrag za knjigu.
Eeeee a da se ja jednostavno bogato udam i prestanem kukat na blogu? 
- 19:50 -
utorak, 25.08.2009.
Bura se smirila
evo da se javim, prošlo je neko vrijeme... nije mi se dalo ništa pisat na blogu a i dosta me stvari mučilo... možda bi mi prije bilo bolje da sam istresla iz sebe i bacila na blog...
Ono najbitnije se smirilo. Moja zaluđenost.
Sredila sam si neke stvari u glavi iako ih do kraja neću nikad sredit. Uvijek će bit tu negdje da izrone kad se najmanje nadam... i znam da će se onda desiti isto... opet ću izgubit glavu a ne smijem si to dopustit.
Ne mogu se prepoznat kad sam s njim... stvarno ne mogu...Inače se stvarno znam kontrolirat i ne dopuštam si pretjeranu emotivnost al kraj njega se pretvaram u malu jadnu zaljubljenu blesaču.. što je najžalosnije, on to sigurno kuži pa i iskorištava.
Zašto ne želiš?
Ne želim.
Priznaj, želiš...
Dobro, želim.
Šta ti nije lijepo?
Je, predivno mi je.
Jel ti išta fali?
Ne fali.
Uživaš bebo?
Uživam...
U čemu je onda problem?
Ne smijem.
Ne smijem.. Ne smijem radi J. a i ne smijem prvenstvano radi sebe...
Jer znam da se ništa neće promjenit...
Znam da će u meni opet zaiskrit ona trunčica nade da je napokon poželio pokrenut taj naš odnos nakon tri godine... I po cijele dane ću razmišljat o njemu, htjet ću provodit vrijeme s njim a on će se po starom dobrom običaju počet povlačit i nestajat.
Onda ću neko vrijeme tugovat i pitat se po 461. put što je pošlo po zlu... Proć će neko vrijeme, naletit će netko drugi, ja ću mu dat šansu, možda mi i klikne s njim i onda će se on po 462. put pojavit u mom životu.
E pa neće tako bit... Neću upropastit što imam... Napokon imam nešto što vrijedi čuvat i ne zabrljat
Otkad mi se sve to desilo, ni ne pazim na prehranu... Al dobro, trebalo mi je 10tak dana da se sredim i dođem sebi...J. je skužio da se nešto dešava.. rekla sam mu da prolazim kroz neku fazu, sva sam bezvoljna, prazna, ništa mi se ne da, a on je predobar prema meni... Bilo mi je smješno kad je rekao da ne želi bit predobar jer takvi uvijek najebu..
Ali kad si ne može pomoć, takav je... Velika mi je potpora u mom naumu da sredim zdravlje a i velika podrška što se faksa tiče
Sutra je novi dan, a predamnom je duga noć za učenje
Wish me luck... mislim da mi treba u apsolutno svemu jer sam bila na dobrom putu da sve zabrljam
Pusa svima
- 20:48 -
nedjelja, 16.08.2009.
Podvuci račun
Stranica naučenih - 0
Sati provedenih razmišljajući o ovom cijelom vikendu i sadašnjoj situaciji - cijeli dan.
- 23:49 -
Ne prilazi, moja si loša potreba...
Slučajno sam čula neki dan tu pjesmu od one Ivane Marić i ti su mi stihovi zapeli za uho... "ne prilazi, moja si loša potreba..bojim se učiniti ću sve što ne treba"
Najbolje opisuju situaciju u kojoj se nalazim... Opet se pojavio... Zašto? Pitanje mi milijun puta prolazi glavom..al zašto uvijek kad zaboravim malo na njega, na njegovu dječju zaigranost, na moje obožavanje njega, kad se sredim, kad ga više nigdje ne viđam, kad ga potisnem.. evo ga... evo ga opet i opet mi napravi istu jebenu stvar. Opet mi ne da mislit normalno, opet mi ne da funkcionirat.. Osjećam se ko glupa klinka kojoj treba povratak u realnost.
Bilo je super... Dosad.. Ovih par mjeseci s J. su bili kao godišnji odmor nakon svih razočarenja koje sam doživjela. Divan je, duhovit, tu je uz mene uvijek. Sve bi napravio za mene.
I onda taj jebeni idiot mora sve pokvarit. Ma pričam gluposti. Ja sam ta koja mora sve pokvarit. Ja sam ta koja je toliko glupa, koja očito ima neki sklop u glavi jer znam da mi on nikad ne bi mogao pružit ono što sad dobijam.
I zašto je onda to tako jebeno teško??
Javio se neki dan. Petak. Upali u priču. Frendica i ja idemo van. N. će isto. Zove na cugu.
Ajd, mislim si, to je bezazlena cuga.
A i prošlo je skoro godina dana od zadnjeg susreta.
Bit ću kulerica.
Završile frendica i ja s njim vani, kasnije i kod frenda na kartanju i cuganju, ja popila svu rakiju koja je bila u kući
i sjećam se zadnje rečenice koje sam rekla frendici u 7 ujutro: idi ti doma, doć ću ja nekako.
On predlaže da idemo kod nekog njegovog frenda na kavu, on je sigurno već budan. Frend se ne javlja i odjednom se nađemo ispred njegove zgrade, idemo kao gore na cugu. Em sam pijana, em uopće nisam svjesna situacije, znam samo da sam s njim i da ne želim doma. Ne želim doma jer ko zna kad ću ga opet vidit, bit će neuhvatljiv danima, tjednima i onda ću se ja zainatit i ne javljat mu se više. Stara priča.
Dolazimo gore. On vadi alkohol. Ne mogu više pit. Imam osjećaj ko da će mi glava puknut i raspast se na 1000 komadića. Ne mogu ni ležat. Nijedan položaj mi ne odgovara. Govori mi da ne može sad vozit, nije spavao danima, malo ćemo odspavat pa će me vozit doma.
Zatvaram oči i svejedno mi se i dalje vrti. Užas. Proklinjem rakiju. Odjednom osjetim kako me grli. Muka i trnci mi se pomješaju, želim i ne želim da traje taj trenutak. Počne me ljubit po vratu a ja sve više uživam a sve manje želim grlit školjku.
Krene prema usnama, približi mi glavu a ja se okrenem.
Ne mogu.
On me pita šta mi je, ja mu govorim da je kreten, da se uvijek pojavi kad imam nekoga, da ne mogu, da jednostavno ne mogu.
Imaš dečka?
Da.
Muk... nastavimo dalje ležat. Ja ga gledam, gleda on mene... Mogla sam onako dovijeka. One oči koje promjene boju kad se napije i onaj vragolasti osmijeh. Počne mi pričat kako ga provociram sa svojim pogledom, kako ga obožava, kako ga mamim, ja mu govorim da nije normalan a u sebi cvatem ko zatelebano tele. Pokušao me još par puta poljubit, nisam popustila. Mislim da mi je to bio jedan od najtežih trenutaka. I bojim se da nisam popustila iz krivih razloga. Nisam htjela popustit radi J., a ne radi sebe. Nisam mu to mogla napravit. Al htjela sam. I osjećala sam se tako prljavo i jadno. Jer sam znala da je i to na neki način prevara. Ona emocionalna. A ta je najgora.
Jučer mi je J. donio pitu, najdražu čoksu, priuštio mi predobru masažu, al primjetio je da nešto nije u redu. Nisam bila navijena sa pričom 100 na sat, niti sam bila duhom prisutna s njim. Nakon seksa sam šutila 15 min i on me pita da šta mi je, da ga uvijek gnjavim poslije, kako to da sad ne, što mi se dešava... Izvukla sam se s pričom da nisam raspoložena jer sam bila sinoć vani i nisam se naspavala. Nakon što je zaspo, još sam malo razmišljala o svemu tome i došlo je do toga da su mi se oči zasuzile kad sam skužila kako cijelo vrijeme mislim na N. dok sam s ovim.
N. se javio danas prek neta. Dvaput. Opet čudno. Mi bi se inače čuli jednom mjesečno.
AAAAAAAAAAAAAAli uvijek mi to napravi! I u zadnje dvije veze! Uvijek se javi kad imam nekoga... Dosad su se te veze pokazale neuspjesima ali u ovoj mi je stvarno lijepo, J. je divan... Da je bio bilo ko drugi u pitanju, bez sumnje mogu reć da bi pokleknula na njegove dodire, poljupce to jutro.
Ne mogu ni učit, ni skoncentrirat se, ni izbacit ga iz glave na 5 min.. Samo pušim nervozno i samujem sa svojim mislima... Ne znam što napravit... Najrađe bi uzela gumicu i obrisala tu večer ko da se nikad nije desila, ko da ga nikad nisam srela... Al ne mogu.. Sranje
- 18:43 -
subota, 01.08.2009.
Biti karakter...
Biti karakter mi je oduvijek bilo lako u svim područjima osim u jelu. Kad si gurman, kad uživaš u hrani, kad te prvi zalogaj hrane u ustima baca u trans teško je znat se oduprijeti takvim užicima.
Jučer mi je dečko kao iznenađenje radio ručak, tjesteninu s bolonjezom, koja je bila presavršena al sam se uspjela kontrolirat da se ne prejedem ko zadnja prasica... Danas idemo na večeru sa frendicom i frendom i opet ću morati kontrolirat se, prvenstveno pri izboru hrane jer ovoga puta na repertoaru neće biti ni pizza ni tjestenine ni lazanje. Spomenuo mi je da bi mu mogla ovih dana i napravit svoj kolač od višanja... aaaaaaaaaaaaa to će biti pravi test
Teško je kontrolirat se kad si pravi gurman u jelu, kad voliš kuhat za sebe a pogotovo za druge, kad imaš nekoga uza sebe ko također voli kuhat i uživat u hrani i onda mjenjat cijeli način prehrane.
A pogotovo je teško kad vidiš da ta osoba jede trostruko više od tebe i ništa mu se ne prima a ti imaš dojam da se već primilo za tebe prije nego si uopće stavila zalogaj u usta.
Večeras bi mogla izać van i isplesat se ili otić na rundu trčanja, vidjet ćemo za šta ću bit bolje raspoložena. Iako bi najrađe to dvoje zamjenila sa višesatnim seksualnim maratonom. Jedinom zanimljivom rekreacijom 
- 13:10 -
utorak, 28.07.2009.
RED ALERT!
Ok, panika, panika, panika!! Ne mogu vjerovat, bila sam uvjerena da sam na moru smršala neke tri kile, tako sam se dobro osjećala. Maloprije stanem na vagu i vidim tri kile više. Hladan znoj me oblio. Nikad nisam uopće vidjela tu brojku na vagi.
Od sutra se kontroliram i to žestoko. Svaka pomoć, savjet i podrška su dobrodošli. Wish me luck!
P.s.: upravo umirem od gladi al neću pokleknut, idem si skuhat zeleni čaj i pokušat što prije zaspat
- 21:32 -
ponedjeljak, 27.07.2009.
Oh,daddy,dear, you know you're still number one...
Koja dosada... Mrzim ljeto u Zagrebu... Volim ovaj grad al ta tišina, mir, pustoš u ljetnim mjesecima mi možda odgovara dan, dva dana i onda počne lagano živcirat... Nisam osoba koja bi uživala duže vrijeme u usamljenosti, miru i tišini.. Volim ljude koji me okružuju, druženja, zajebancije, društvo, čak i obaveze.. samo da se nešto dešava.
Jučer je bilo gadno... Cijeli dan u kući... Iz kreveta na kauč, iz kauča u krevet... Pa onda čišćenje... Kuhanje... Samo da mi nekako prođe vrijeme. Popodne sam se čak pitala da zašto nije 22 h da možda odem trčat. Svi koji me znaju bi rekli: Tebi je stvarno onda bilo dosadno.
Toliko dosadno da sam se predvečer pokupila tramvajem do Jaruna nać se s frendovima. Samo da nisam u toj kući. U ta četiri zida.
Auto mi je 500 km daleko. Osjećam se ko bez nogu. No, možda je to i dobra stvar. Malo ću se više kretat, a ne samo iz auta u auto.
Razmišljam već pola sata o čemu da pišem. Ne znam što me pere danas, bezvoljna sam, ne mogu se natjerat na učenje a moram jer neću stić spremit ta 3 ispita za 9. mjesec ako se ne trgnem. Morat ću se bacit za knjigu čim napišem ovaj post.
Ova godina je bila dobra za mene, nadam se da će tako i završit. Napokon sam se trgla iz te neke letargičnosti u kojoj sam visila 3 godine na faksu. em zbog svoje lijenosti em zbog nekih ljudi koji se na mene loše djelovali.
Mislim da nema goreg osjećaja nego kad nekoga razočaraš.
Neću nikad zaboravit scenu i pogled mog oca dok mi je govorio kako sam ga razočarala iako je on godinu za godinom vjerovao u mene i nadao se da ću se opametit. Nema osjećaja koji te može pogodit kao taj. Kad razočaraš ljude koje voliš. Nije mi nikad bilo tako teško ko tada. Ne znam kad me srce toliko bolilo i kad sam mislila da će se raspuknut u tisuće komadića.
Jaka sam osoba. Uvijek se iz svih razočarenja u ljude i trenutke i situacije dignem najbrže što mogu kao feniks iz pepela i oporavim u kratkom vremenu.
Al tad nisam bila jaka. I nakon dvije godine ta scena mi je još u glavi. Iako me to povrijedilo trgnulo me. Nisu me trgnule njegove riječi kad je govorio da je oduvijek vjerovao u mene i da je oduvijek govorio da mogu napravit toliko toga u životu a da nisam ni svjesna svojih potencijala. Znao mi je to milijun puta reć a ja se nisam obazirala nego sam tjerala svoje. I onda ta rečenica. Koja mi još odzvanja u ušima... Razočarala si me... To je bila ta rečenica na koju sam se stresla. Ta rečenica koja me uzdrmala cijelu.
Sjećam se kako smo prije imali poseban odnos... sjećam se večeri provedenih s njim i njegovim pričama iz mladosti, njegovim životnim mudrostima dok on pijucka vino, puši cigaru a ja slušam s oduševljenjem i upijam... Sve se to razvodnilo kroz godine... Udaljili smo se.. A najviše sam ja tu bila kriva.. Što sam dopustila da me druge, nebitne stvari udalje od oca.
I zato oče, ovaj post posvećujem tebi... Jer sad znam da kad god dam ispit, na tvom licu nije razočarenje nego ponos. Jer sad znam da i kad ne položim ispit, na tvom licu nije razočarenje jer znaš da se trudim iz petnih žila. Kad god nešto kažem ili napravim, vidim da je naš odnos sve bolji i bolji. Jer se ponosiš sa mnom. Jer vidiš da se mjenjam na bolje.
Al znaj, da se ti nikada nećeš toliko ponosit sa mnom koliko ja s tobom jer mi daješ toliko vjere i snage za uvijek ići dalje. Uvijek si bio i bit ćeš moj uzor. Hvala ti tata
- 18:20 -
ponedjeljak, 29.06.2009.
Šupendara?? Anyone?
Neki dan sam naletila na zanimljivu temu na forumu. I ne znam kad sam se tako ismijala... Ne znam što me više nasmijalo, priče ljudi o tome kako su ispali šupendare ili način na koji oni to pričaju sa dozom ironije, sarkazma i puno smajlija kojima se vrećicama pokrivaju po glavi. 
Naime, ljudi su odlučili podijeliti sa ostatkom svijeta (foruma) njihove priče, veze, odnose s ljudima u kojima su trpjeli takve priče i gluposti i vjerovali u njih zavaravajući sebe i svoj zdrav razum.
Prvi na koji sam se odvalila smijat je bio post Drito konja koji me inače nasmijava svojim komentarima:
"Super mi je bilo dok mi je zabranila da budem smetlar (7 soma mjesečno, rad noću, dani ostanu za svirat, jebena plaća za 2002. godinu) jer neće ona imat dečka smetlara. Pa sam joj lijepo reko "koji kurac me jebeš, ti si prodavačica".
- Ja sam PRODAVAČICA?
- Pa onak, radiš u dućanu ko prodavačica, ne?
- PRODAVAČICA? TO SAM JA TEBI?!
- Ne, realno. Prodavačica si.
- Ok, vrijeđaš me, neću više pričat s tobom."
Dalje slijedi dr. bitch koja definitivno zauzima vrh sa svojom pričom:
"ok...evo, najgora stvar koju sam dopustila da mi šupčina napravi je bilo to što nisam otišla na jednu djevojačku večer, jer sam se zavaravala da je njegova opsesivno-posesivna ljubav ono nešto najbolje što mi se dogodilo u životu ....a to je bilo otprilike ovako:
ON: ja bih volio da ti tamo ne ideš, ne zato što ja tebi ne vjerujem, već znaš, tamo će možda biti drugih frajera koji će ti se nabacivati, a ja to ne bih volio...
JA: ali kakve veze to ima s nama? pa znaš da te ne bih prevarila, pa to je samo djevojačka...
ON: ako me zaista voliš, nećeš otići...."
Pa se zagrcnem sa sokom i izleti mi na nos kad naletim na još jedan post od Drito konja:
"Bože, kad se još nekih detalja sjetim. Ona se krene dopisivat s nekim likom preko mobitela i veli mi da ga je upoznala tak da joj je slučajno (PAZI, SLUČAJNO!) poslao poruku, bio kao krivi broj i slično i ostane joj mobitel na stolu i još uvijek je osvjetljen ekran i tu su detalji oko toga kak mu ona fali. I kak mu je kurac dignut. I velim ja dobro, kak slučajno? Kak? Veli ona tak. I ja velim ok."
Vrh definitivno zauzima putnica sa svojom šupendarskom pričom:
"naime, ja sam si dopustila da ne odem na vlastitu djevojacku vecer. gospodinu je bilo nezamislivo da on ostane doma (tad se nisam pitala zasto on nije na momackoj), te da nije pozvan u drustvo.
kad sam konacno rekla da ok, pa neka ide i on (jer frendice koje su mi organizirali djevojacku nisu mogli jebeno vjerovati da ima govorim "ne hvala"), odbio je s prezirom, te nagovijestio bi bilo primjereno da se naspavamo i odmorimo prije dana D.
trebam li napomenuti da sam s vlastite svadbe isla prva doma? jer smo umorni.
mislim da sam time u najuzem krugu za supka godine" 
No Vera se ne da, želi i ona stić na vrh:
"Kada budeš završila u bolnici zbog iscrpljenosti i neke alergijske reakcije i zoveš ga da dođe po tebe, nakon što si prespavala noć u bolnici, a on (bivši) ne može, jer kaže baš mu sad grize dobro (na pecanju je s ekipom, zaista, nije metafora, sjedi u čamcu na rijeci), e onda mi se javi sister. Bio je legenda. "
Pretpostavljam da smo svi u životu naletili na neki tip osobe koja je od vas napravila šupendaru. U velikoj mjeri ili maloj, nebitno. S. je bio takav. Znala sam se opravdavat jer sam vani PLESALA s nekim likom, zatim ispričavat jer sam njegovoj bivšoj nakon tri mjeseca torture s porukama i pozivima s njene strane, prijetnji: nas dvoje nikad nitko neće rastavit itd. poslala poruku u kojoj sam ju lijepo zamolila da prestane. Nakon čega se on iskalio na meni. Da šta ja imam njoj slat poruku. I ja se ispričavam. Plačem. Da želim da ona prestane. Da želim da mi budemo sretni. A on se dere da se to mene ne tiče. Da se će on to sredit. Sredio je my ass.
Sjećam se prekida s njim. U jednoj večeri sam znala dobit po 20 poruka, krenulo je prvo sa: ljubavi, razmisli, daj ajmo se pomirit... onda je kulminiralo sa: kučko jedna, kako možeš biti tako bezobrazna i hladnokrvna, kako možeš sve što smo imali tako lako odbacit.?!?!.. da bi se na kraju ispričavao sa: ljubaaavi, znaš da nisam tako mislio, ali nemaš pojma kako mi je...
Sva sreća da mi je došla pamet u glavu. Pa taj put nisam ispala šupendara. Niti ću ikad više. Život te nauči.
Al sad kad pogledam na sve, presmješan je taj osjećaj bit šupendara. Ko da vidiš veliki neonski znak na nebu: heeeeloooouuuu, jel ti vidiš kakvu on budalu radi od tebe?? a tješiš se da se eto, samo malo nebo posvijetlilo ili ti se učinilo, ili si ti umislila nešto. denial. jebena stvar.
Živjeli neonski natpisi!!
<
- 17:09 -
